Rezervacije karata možete izvršiti na sledeće načine:

· U sanduče FB stranice

· Telefon: 063 699 699 (Radnim danima od 10 do 14h i od 16 do 20h / Subotom od 16 do 20h / Nedjeljom sat vremena prije početka predstave.)

· E-mail: rezervacijejazavac@gmail.com

· Na http://gpj.ba/repertoar/

· ili putem aplikacije BL TEATAR

Banka partner
Gradsko pozorište Jazavac
  /  Novosti   /  Bilten 2 – predstava NIJE ČOVJEK KO NE UMRE, Pozorište Prijedor

Bilten 2 – predstava NIJE ČOVJEK KO NE UMRE, Pozorište Prijedor

NOVO ČITANJE

Pozorište Prijedor: Nije čovjek ko ne umre

Tekst: Velimir Stojanović

Režija i adaptacija: Marko Misirača

Dramaturg: Darko Cvijetić

Igraju: Dean Batoz, Aleksandar Stojković, Siniša Vučićević, Želimir Rivić, Mirela Predojević

Scenografija: Vladimir Vanja Vlačina

Kostim: Jelena Vidović

Muzika: Petar Bilbija

——————————————————————

Postavka čuvenog komada Velimira Stojanovića “Nije čovjek ko ne umre” u Pozorištu Prijedor sublimirala je prethodna iskustva igranja i režiranja ovog komada. Naime, Aleksandar Stojković je već igrao ovaj komad u režiji Željka Stjepanovića, krajem 2008. godine, u Narodnom pozorištu Republike Srpske a dramaturg Darko Cvijetić je baš sa ovim tekstom imao rediteljski debi 1991. godine u Pozorištu Prijedor.

Aleksandar Stojković: Predstava “Nije čovjek ko ne umre” je bila izuzetno uspješna u Narodnom pozorištu. Zanimljivo, mi sa njom nigdje nismo gostovali. Kada me Marko (Misirača) pozvao da igram istu tu ulogu, zapitao sam se. Zašto to da ponovo radim?  Teško da čovjek može da pobjegne od sebe i potpuno drugačije odigra istu ulogu a da ljudi povjeruju. Ipak, Marko je napravio adaptaciju koristeći drugi Stojanovićev komad, “Voćni dan”, koji je možda i bolji komad, ali se nije tako često igrao. On je taj prvi dio stavio zato što je ta tri lika smjestio u kontekst posljeratnih zbivanja. Mislim da je Stojanović, negdje naslutio da se nešto tako može desiti.

Na čemu bazirate tu tvrdnju, da je naslutio?

Aleksandar Stojković: Na odnosima između ta tri čovjeka, kao da u vazduhu nešto visi.

Dean Batoz: To se samo nametnulo!

Aleksandar Stojković: Da, upravo tako! To se samo nametnulo. Ti njihovi odnosi i podijele, kako se drndaju a na kraju se stvori empatija među njima. Oni se u stvari boje da ne uđe smrt u  sobu, jer kad uđe smrt – gotovo je! Marko je to vješto iščašio, tako da se u ovoj postavci oni ne liječe samo od dijabetesa nego i od post traumatskog stresnog poremećaja. Ta bolnica može biti gdje god želite, a ne samo kod nas.

Vi ste, Aleksandre i Deane, nedavno dobili glumačku nagradu na Pozorišnim igrama u Jajcu, čini se da je prepoznata vaša bliskost?

Aleksandar Stojković: Ja zaista ne znam zašto ju je on dobio! (smijeh)

Dean Batoz: Aleksandar i ja se stvarno dobro poznajemo, oko dvadeset godina. Nas dvojica imamo sličan odnos kao Dule i Ivan (likovi koje igraju u komadu) – često se prepiremo, ali bez ikakve ljutnje. Vjerovatno je to i Marko prepoznao, pošto nas vrlo dobro poznaje.

Aleksandar Stojković: Sve su to odnosi iz kafane. Kafana je jako važna za pozorište. Mi često igramo zajedno, i snimamo. Razumijemo se i lako smo se našli, to nam nije bilo teško. Mada, da znate, ovaj komad nije nimalo lak za igranje jer je malo na tragu Beketa, malo na tragu Ace Popovića, nije jednostavan.

Mirela, vi igrate medicinsku sestru, ako bi Dean i Aleksandar u ovoj predstavi bili tandem, onda bi to mogli da budete i vi i Siniša (Vučićević), koji igra doktora. Ta bolnica podsjeća na zatvor. Nije li to tanka linija jer kao što su čuvari zatvoreni skupa sa osuđenicima, tako i medicinari oboljevaju među bolesnicima?

Mirela Predojević:  Da, mi jesmo, u neku ruku, tandem u odnosu na njih. U ovom komadu, svi likovi su u problemu. Ključ je u tome, gdje svako od njih pronalazi rješenje svog problema. Ja sam privatno upoznala nekoliko medicinskih sestara i to mi nije bio problem da igram nego, kako da budem drugačija – da pobjegnem od sebe. Mene je interesovala ta granica između profesije medicinskog radnika i onoga što je prosto ljudsko biće. O tome sam dosta razgovarala sa rediteljem. Riječ je o tome da doktor odlazi u Njemačku a sestra se uprkos svemu, pa i tome što se razboljeva, odlučuje da ostane.

 

Koliko je iscrpljujuća ta stalna klackalica između komedije, duhovitih replika i čistog bolničkog užasa?

Dean Batoz: Ova predstava jeste veliki glumački izazov. Igrate stanje za stanjem, iznova i iznova – bez ikakve pripreme. Krećete odmah, pun gas. To je naprosto čar tog teksta. Treba pronaći neko glumačko opravdanje da iznesete to stanje.

Ovu ste predstavu barem u dva navrata igrali pred specifičnom publikom. U Mrkonjiću pred penzionerima, a ovdje i u Jajcu, opet vezano za temu predstave, igrali ste pred publikom koja nosi maske i drži distancu?

Dean Batoz: A u Mrkonjiću muk! (smijeh publike)

Aleksandar Stojković: Lijepo su primili predstavu u Mrkonjiću, nisu je shvatili lično (smijeh). Mislim da su oni uglavnom došli zato što smo mi likovi iz jedne sada dosta popularne serije, koju oni vole da gladaju. Mislim da su sa tim bili oduševljeni. Možda su bili malo iznenađeni. A što se tiče korone, vidim manje publike i osjećam da su ljudi nešto suzdržaniji. Imam osjećaj da su ljudi malo stegnuti, kao da su uplašeni došli. Malo je čudno jer mi gore, na sceni, u bolnici, i ljudi dole u publici sa maskama, izgledamo kao jedna velika družina.

Mirela Predojević: U Jajcu je bila potpuno druga dimenzija. Ljudi koji su iz Jajca došli da bi gledali premijeru u Prijedoru – rekli su nam da su imali osjećaj kao da su gledali neku drugu predstavu. Prosto je drugi osjećaj, druga atmosfera. Te maske zaista jesu nešto što utiče. Bez obzira na sve, ja to vidim kao dokaz da smo napravili dobar posao. Pitanje je tu ko je zaista bolestan u svom ovom kontekstu, da li onaj ko igra ili onaj ko gleda. Mislim da je to najzanimljivije. A mi se bavimo čitavom paletom bolesti, dijabetes je tu samo polazna tačka.

Osim dijabetesa, tu su nagovještaji raznih duševnih bolesti, PTSP-a, a osim toga prisutne su i “društvene bolesti” poput bolesti međunacionalnog trvenja i zdravstvenog sistema kojeg napuštaju medicinski radnici?

Dean Batoz: Mi smo se dosta bavili u ovoj predstavi onim što se u našem društvu gura pod tepih a to je taj post traumatski stresni poremećaj. Ja lično poznajem dosta ljudi koji su bili u ratu i koji imaju to, ali prepušteni su sami sebi, da se sami snalaze. Nemaju nikavu priliku da se sa nekim stručnim posavjetuju. Vjerujem da se publika nakon predstave prisjeti da ima u svom okruženju neke takve ljude. To nam je bila neka polazna tačka, PTSP a onda se to, da su ratovali na različitim stranama samo nametnulo.

Aleksandar Stojković: Sve je tu nekako bolesno. I oni su bolesni a bolestan je i sistem kao društvo. Bolesno je i to da bolesnici iz nekog svog očaja zamajavaju doktora iako im život zavisi od njegove stručnosti. Bolesno je i to da taj doktor pobjegne negdje tamo u neki “Gelzenkirhen” i tamo neke babe oblači. U originalnom tekstu njih trojica su, tri različite nacionalnosti i žive u Bosni i Hercegovini. Mi to nismo dirali, ali mi iza sebe imamo sve što se devedesetih desilo. Uprkos svemu, između njih se javi ta neka empatija, koja ih tjera da pomognu jedni drugima – meni je prosto nevjerovatno na kakvom mi podneblju živimo. Na primjer, mi 4 godine jedni drugima čuda pravimo, a onda se svi skupe da izliječe neko bolesno dijete. Onda, kad su bile one velike poplave. Prvi je, kad je bilo najteže, Šamcu priskočio Gradačac a mačevali su se opasno četiri godine. Ne znam, kad bi neko gledao sa strane, mogao bi da se pita, pa  jel ovaj narod normalan?!