Rezervacije karata možete izvršiti na sledeće načine:

· U sanduče FB stranice

· Telefon: 063 699 699 (Radnim danima od 10 do 14h i od 16 do 20h / Subotom od 16 do 20h / Nedjeljom sat vremena prije početka predstave.)

· E-mail: rezervacijejazavac@gmail.com

· Na http://gpj.ba/repertoar/

· ili putem aplikacije BL TEATAR

Banka partner
Gradsko pozorište Jazavac
  /  Novosti   /  Bilten 5 – IDENTITLUK, Studio za izvedbene umjetnosti / Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru / Narodno pozorište Mostar

Bilten 5 – IDENTITLUK, Studio za izvedbene umjetnosti / Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru / Narodno pozorište Mostar

Pa, možda i jeste tako!

Studio za izvedbene umjetnosti / Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru / Narodno pozorište Mostar:

Identitluk

Režija: Tanja Miletić Oručević

Igraju: Ajla Hamzić, Fatima Kazazić/Mirela Kordić, Amela Kreso, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Nedim Malkočević, Dražen Pavlović, Ivan Skoko

Dramaturgija: Dragan Komadina

Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka

Muzika: Husein Oručević

Ova je predstava interesantna kao koprodukcija dva mostarska teatra, takođe i kao pozorišni eksperiment. Nastala je na osnovu knjige eseja libanskog spisatelja Amina Maaloufa „U ime identiteta“ i na osnovu improvizacija. Na kraju je od pozorišnog projekta Tanje Miletić Oručević kao rediteljke, postao grupni projekat koji, osim nje, potpisuje cjelokupan ansambl predstave. Kako se odvijao taj kreativni proces, sa dva teatra i mnogo improvizacija?

Amela Kreso: Ideja za ovu predstavu krenula je od inicijative Međunarodne organizacije za migracije. Oni su imali ideju da se radi predstava po tekstu Amina Maaloufa. Prema rediteljskim instrukcijama pravili smo improvizacije na temu njegovih eseja. Ova predstava je rezultat procesa koji je trajao dva i pol mjeseca. Na kraju se pretvorio u koautorski projekat rediteljke Tanje Miletić Oručević i svih glumaca koji nastupaju u predstavi.

Ivan Skoko: Nisam siguran da li je ovo što ću reći utisak svih glumaca u predstavi, ali moj svakako jeste. Na početku je bilo jako teško. Imali smo mnogo materijala, doslovno za još dva sata predstave. Tu je bilo dosta bolnih osobnih stvari, ja sam imao dosta jak otpor prema svemu tome. Jer me osobno ne interesuje ni identitet, niti nacije, niti generalno sva ta situacija koja se oko nas događa. Kasnije te to uhvati i kreneš srcem raditi – kasnije sam zaista uživao i sad mi je zbilja drago što sam učestvovao u kreiranju ove predstave.

Kako ste birali identitete koje ste karikaturalno izveli na sceni? Da li je riječ o vašem izboru i koliko ste se tu uopšte pitali?

Ajla Hamzić: Sve je krenulo od improvizacija, nekako privatno, u naše ime. Međutim, između nas nije dolazilo do sukoba pa smo onda dobili zadatak da branimo suprotnosti. Ja recimo, zaista živim u ulici Maršala Tita (koja se spominje u predstavi) i onda sam dobila zadatak da moram da branim Aliju Izetbegovića koji je, u tom smislu neka suprotnost. U početku je bilo dosta teško, sve dok se nije oblikovao taj lik kojeg igram. Kada je došla Safeta (lik koji igra Ajla Hamzić) bilo je lakše, jer kreiraš lik a ne govoriš tek o svojim iskustvima i privatnim problemima koji su nam se dešavali tokom rata. Bilo je tu i više likova, ali na karaju smo se svi odlučili da igramo po jedan.

Dobili ste, ovdje u Banjaluci, vrlo snažan aplauz – možda najsnažniji kada su u pitanju predstave odigrane ove godine u takmičarskom programu. Igrali u brojnim sredinama, gdje su većinski ovi ili oni nacionalni identiteti. Kakve su bile reakcije u drugim sredinama?

Ivan Skoko: Do sada smo je igrali u dvadeset gradova, samo u BiH. Namjera nam je da se pokrene priča o pitanju identiteta i da se na neki način govori o tom problemu. Poprilično su reakcije slične, svuda. Pitali smo se, dok smo radili predstavu – kakve će reakcije publike biti ovdje a kakve tamo, u smislu da u nekim sredinama ne smiješ reći jedne a u drugima, druge stvari.  Publika je svuda ista, svi reagiraju isto. Čini se da smo svi u istom problemu.

Amela Kreso: Predstava je u Mostaru izazvala euforiju. Ja dugo radim u pozorištu, ali do sada nisam doživjela da me ljudi dozivaju na ulici, grle, podižu. Mislim da se dijelom prepoznaju u svakom od naših likova.

Pomenuli smo improvizaciju, koprodukciju, kopkanje po nekim ličnim sjećanjima na rat i sve što je donio sa sobom. Čini se da ste prošli više izazova nego što je to obično slučaj kada se radi predstava. Šta vam je bio najveći izazov u kreiranju ove predstave?

Jelena Kordić Kuret: Meni su najveći izazov bile moje kolege. Dakle šta mi sve nude kroz stvaranje svog lika, odnosno šta nude mom liku. Iz tih odnosa je nastala cijela ova priča, dakle ne samo iz teme koja nam je bila zadata nego iz svega onoga što je u tom procesu od dva i pol mjeseca nastalo iz nečega što je lično, pa sve do likova koje smo stvorili.

Ivan Skoko: Ispočetka je stvarno bilo mučno, u smislu da je trebalo neko vrijeme da se izrode ti likovi između nas. Najveći problem nam je bio da stanemo iza svega toga. Jer ima dosta teških stvari izgovorenih na sceni, i svi znamo da mi glumci nismo to i onda je bio problem kako izgovoriti te neke stvari. Mislim da smo ove likove stvorili zato što svi mi znamo, a vjerujem da i vi ovdje svi znate takve osobe.

Dražen Pavlović: Kada je riječ o improvizacijama i koliko su one bile teške na početku, neki su prije a neki kasnije došli do tih nekih imaginarnih likova kako bi kroz svoj karakter interpretirali kako su doživjeli Maalufa, odnosno njegove eseje. Kolega Nedim Malkočević je najranije došao do nekog nukleusa tog Vuka, tog lika. S obzirom da je privatno dosta potkovan informacijama, u tim improvizacijama je bilo nemoguće tog Vuka, kao Srbina, zeznuti (smijeh). Evo, čisto da opišem kako je to bio zanimljiv proces. Ja sam iz Sarajeva došao u Mostar da radim ovu predstavu, i smjestili su me pored franjevačkog samostana. Tako mi je prvo palo na pamet da ja dođem kao svećenik, ali onda sam shvatio da iz tog mira svećeničkog ne možeš ovome Vuku ništa. Onda sam shvatio da moram pronaći lik koji bi tom Srbinu, u neku ruku bio blizak, kao borac koji je propatio u ratu. Mislio sam, tako će me barem pustiti na miru. (smijeh). Uistinu, pola ovih stvari vezanih za identitet mene se suštinski nije ticalo. Ja sam, iskreno, svjesno izbjegavao da razmišljam o tome a osim toga imam druge prioritete u životu i na druge stvari trošim energiju. Bilo mi je posebno zanimljivo to što je sve tako šaroliko, kada smo kreirali karaktere koje smo odlučili da branimo, tada je počela igra. Sve više smo se odmicali od Maaloufa a sve više smo se primicali ljudima koje svakodnevno viđamo.

Nedim Malkočević: Htio bih da se osvrnem na ovo što ste rekli da smo likove karikaturalno izveli na sceni. Moja namjera nije bila da kreiram karikaturalan lik. Moja je namjera bila da zaista branim nekog lika. Ja živim u sredini u kojoj je neki drugi identitet, uslovno rečeno, nacionalni identitet drugačiji od lika kojeg ja branim. Meni je tim veći izazov bio to da branim lika kojeg većinski identiteti napadaju. Ja sam zaista branio tog svog lika. Naravno, kao što je pomenuo Dražen, u procesu improvizacija se svašta dešavalo što se tiče datih okolnosti. Mislim da smo svi ušli u te karaktere zato želim reći da ako ste pročitali da je moj lik karikatura, ja sam onda uradio vrlo neuspješan posao i mnogo sam tužan.

Ivo Krešić: Istina je da mi isprva nismo znali koji tačno ton ova predstava treba da ima. U jednom trenutku smo namjeravali da joj damo ozbiljan dramski ton i to se nikome nije svidjelo. Bilo nam je muka dolaziti na probe. Razgovarati o ovako teškim temama na sceni a da pri tome nema neke komične linije u sebi je vrlo, vrlo teško. Takođe, ljudi na našem podneblju mogu shvatiti sebe, odnosno priznati sebi sebe, samo kroz neku komediju. Ako dramatično nešto tvrdiš, odgovoriće ti sa „Nije!“ a ako baciš šalu neku, nasmijaće se i reći: „Pa, možda i jeste tako!“