BANJALUKA

Riječ ili dvije o “Banjaluci”

Bilo je bitno prikazati “Banjaluku” iz više ideoloških, emotivnih i misaonih perspektiva, ne samo zato što smo osjećali da tako treba, nego zato što je Banjaluka to i zaslužila. Iako je ona kao grad možda i mjesto najvećih kontradikcija za koje znam (od sjaja do očaja, od siromaštva do izobilja, od jedne do druge istorijske stanice), ipak je u mojoj glavi objedinjena u jednu kompaktnu cjelinu sa svim kuršlusom senzacija i različitih atmosfera koje pruža. U svom iskustvu mogu da povežem asfalt Borika i ćudljivu pritvornost Mejdana u jedno (znam da se ne volite, ali to su neke činjenice). Kod mene u srednjoj školi bilo je potpuno moguće zamisliti da za istim stolom sjede djevojčica koja izlazi na narodnjake i djevojčica koja voli eks ju rok ili dječak koji navija za Borac i dječak koji je član debatnog kluba u Gimnaziji. Tako je, prirodno, i nama bilo potpuno moguće da zamislimo vodvilj pored apsurda, apsurd pored psihološkog realizma, psihološki realizam zajedno sa bajkom.

Eto, takva je ova predstava.

Dramski tekstovi koji su ovde objedinjeni su vrlo različiti sa svih mogućih pozicija, ali zajedno daju, paradoksalno, jedan proizvod, mehanizam koji funkcioniše, nošen Vrbasom, inače najbržom i najluđom rijekom u svemiru. Čini mi se da je taj mozaik i naizgled nepomirljiva pozicija različitih autora, zapravo, prestala da postoji kad smo u procesu svi osjetili taj Vrbas negdje i taj autentični ritam banjalučke kontradikcije, kontradikcije koja u sebi, ipak, ne nosi podjelu. Ovo je predstava o gradu kao takvom i istovremeno o intimnim pričama ljudi u njemu. Neke priče imaju veze sa Banjalukom kao takvom, neke sa ljubavnim odnosima, komšijskim odnosima, kriznim situacijama, društvima, rastancima, migracijama i još sa koječim imaju veze ove priče.

I to je u opisu gorepomenute kontradikcije. Jer, Banjaluka i “Banjaluka” mogu da objedine mnogo. To je baš ono što smo htjeli da pokažemo.

Vida Davidović, dramaturg predstave