I ŽIVJELE SU SRETNO…? – prva repriza

ZAJEBI BAJKU: Riječ rediteljke

Kada u pozorištu posegnemo za bajkama, najlakše je ostati u domeni reinterpretacije ženskih arhetipova. No, tekst Nine Horvat „I živjele su sretno…?ˮ ponudio mi je polazište za mnogo radikalniji rez. U originalu, to su mlade žene na prekretnici. U mojoj viziji, na sceni Gradskog pozorišta Jazavac, one su postale nešto mnogo složenije i opasnije – ogledalo četiri generacije žena. Od Pepeljuge koja gazi pedesete, preko Trnoružice i Snjeguljice, pa sve do dvadesetogodišnje Bezimene, koja je u brak uletjela s iluzijom o princu Male Sirene.

Ova predstava je po svom žanru komedija, ali ona vrsta gorko-duhovitog teatra koji nas nasmijava do suza dok nam istovremeno zabija ogledalo u lice. Kroz taj žanrovski okvir, mi zapravo ulazimo u beskompromisno seciranje muško-ženskih odnosa i institucije braka. Što ostaje od prinčeva kada skinu sjajne oklope i postanu obični, neurotični muževi? Tim generacijskim obratom nismo dobile samo sukob iskustva i mladenačke naivnosti već i ključno pitanje savremenog čovjeka: kome danas uopšte možemo vjerovati ako su čak i oni najbliži odnosi postali polje interesnih kalkulacija?
Zato, kada moja Pepeljuga u jednom trenutku izgovori to katarzično: „Zajebi bajkuˮ, ona ne govori samo o propasti romantične iluzije braka. Ona objavljuje kapitulaciju stvarnosti pred terorom privida.

Mi danas živimo u svijetu gdje sve ono što nam je stoljećima servirano kao moralni, estetski ili emotivni imperativ – bezuslovno pada u vodu. Staklo, kao simbol krhkosti i dragocjenosti, zamijenila je jeftina, sveprisutna plastika. Prirodnu ljepotu i dostojanstvo starenja agresivno briše estetska kirurgija. Živu, organsku komunikaciju usisale su društvene mreže, pretvarajući nas u promatrače tuđih, filtriranih života. Čak je i čežnja izgubila smisao – danas sve što pomislimo, ma koliko bizarno ili nepotrebno bilo, možemo jednim klikom naručiti s Temua.

Ono što me je kao rediteljku u ovom procesu najviše zanimalo jest ta zastrašujuća lakoća kojom je fejk uzeo apsolutni primat nad autentičnim. Danas vam ne trebaju stvarni mišići, stvarno znanje niti stvarni identitet da biste postali što god poželite. Sve je instant, sve je dohvatljivo i sve je lažno. U takvom emotivnom i društvenom haosu, povjerenje postaje luksuz koji si rijetko ko može priuštiti.

Ova predstava nije klasična dekonstrukcija bajke niti puki ženski razgovor uz piće uoči vjenčanja. Ovo je seciranje stvarnosti u kojoj su princeze morale odrasti, ostarjeti i preživjeti 21. stoljeće. A to je, složit ćete se, mnogo teži zadatak od buđenja iz stogodišnjeg sna.

Slađana Kilibarda, rediteljka